(uz poglavlje Ples i seksualnost u knjizi Umetnost orijentalnog plesa)
Jedna od kontroverzi orijentalnog plesa jeste doza senzualnosti koju nosi ovaj ples. Teoretski to ne bi trebalo da bude sporno, skladno ljudsko telo koje se skladno kreće na prijatnu muziku je privlačno, već i iz čisto estetskih razloga.
Međutim, u slučaju orijentalnog plesa to je obojeno složenim odnosom prema seksualnosti – sopstvenoj, pre svega, i onoj drugih ljudi oko nas. To je slučaj kako u kulturama iz kojih ovaj ples potiče, tako i u zapadnoj kulturi, posebno u momentu kada se prvi put sreće sa orijentalnim plesom (19. vek). Takođe, ove dve kulture imaju predrasude jedni prema drugima, možda i ponajviše u domenu seksualnosti, odnosa među polovima i intime.
Kako god, priča o tome da je orijentalni ili trbušni ples – ples zavođenja, uporno živi u javnom mnjenju. Skoro da je jedina razlika što jedni na to gledaju pozitivno, a drugi negativno. Neke žene kreću na časove plesa potajno (ili manje potajno) nadajući se da će naučiti neke „trikove“ koje će ih pretvoriti u „fatalne zavodnice“. A kako i ne bi, kada čak i mnoge instruktorke reklamiraju svoje časove obećavajući da će se polaznice pretvoriti na njihovim časovima u egzotične zavodnice. Sa marketinške strane to je sasvim uredu: nuditi ono što ljudi traže ili barem upakovati svoj proizvod tako da izgleda kao ono što se traži. Ali, da li je na duže staze podgrevanje popularne fantazije korisno ili štetno po ples i one koji se njime bave?
Neki smatraju da je to korisno. Na kraju krajeva, gomila reklama za najrazličitije proizvode i usluge silom se upire da nekako poveže svoj proizvod sa seksom (ili sa decom, drugim marketinškim džokerom, – a trbušni ples ima i to osigurano, kroz legendu o „plesu plodnosti“). Mi koji nudimo časove ili šouprogram orijentalnog plesa nemamo te probleme. Samo kažemo „trbušni ples“ i trebalo bi da se prodaje k’o alva. Činjenica da to i nije baš tako možda ukazuje da stara marketinška mudrost po kojoj seksualna aluzija u reklami garantovano „prodaje“ robu („sex sells“) ipak nije tako jednostavna. Ili je možda u pitanju to da su ovde ljudi shvatili reklamu previše bukvalno (za razliku od na primer reklame za pivo: lično ne verujem da neki tip stvarno misli da će pokupiti bolje – ili bilo kakve – ribe sa rečenicom „jesi za gajbu?“ – mada, ko zna?). I kada shvate da seksa nema ič, potraže nešto drugo, na primer ples oko šipke (da gledaju ili uče, svejedno).
Otkuda uopšte to ubeđenje da trbušni ples postoji da bi njime žene zavodile muškarce? Postoji nekoliko faktora:
- Pored toga što ovaj ples na Bliskom istoku svi igraju svoje zabave radi, postojale su oduvek i profesionalne igračice. One od njih koje su igrale i javno, dakle izvodile su inače uobičajeni ples izvan porodičnog kruga, često su smatrane „ženama lakog morala“. To se danas često povezuje sa nekim shvatanjima morala u Islamu, ali se zapravo radi o manifestaciji daleko šire pojave. Na primer, sve do kraja 19. i početka 20. veka u Evropi su žene koje su izvodile nešto na sceni – a posebno balerine, zbog „oskudne odeće“ – takođe nosile isti žig nemorala.
- Ta vrsta moralizatorstva je u Evropi doživljavala jedan od svojih vrhunaca upravo u doba kolonijalne ekspanizije na Bliski istok, pa su umetnici kao što je Flober pokušavali da se na Istoku oslobode stega sopstvenog društva. Tražili su erotiku, a našli žene pokrivene od glave do pete. Jedine žene s kojima su uopšte mogli i da razgovaraju bile su kurtizane, pa su svoju predstavu o „istočnjačkoj ženi“ i svemu što je za nju vezano izgradili na tim kontaktima. „Sve što kurtizane rade za pare, mora da rade i obične žene u svojim domovima, na kraju krajeva sigurno zato i idu okolo tako pokrivene, jer su razuzdane.“ Sve to se dobro uklapalo u teoriju evropskog imperijalizma: „Istok“ je razuzdan, pasivan, senzualan, dok je „Zapad“ moralan, aktivan, razuman, i stoga naravno „superioran“.
- Neke žene, recimo spomenute kurtizane, čija je egzistencija zavisila od pobuđivanja seksualne fantazije muškarca, zaista su koristile sva sredstva da to i obezbede. Ples je samo bio jedno sredstvo u njihovom arsenalu. A za one koji su stvarali modernu zapadnu predstavu o trbušnom plesu, ne samo da je to bila jedina varijanta plesa koju su susreli, već verovatno i jedina prihvatljiva. Predstava u kojoj žene igraju radi svoje zabave, u situaciji kada nema na vidiku ni jedan muškarac, verovatno je bila za njih čista naučna fantastika (kao što jeste i za mnoge današnje muškarce).
I da konačno odgovorim i na pitanje iz naslova: je li orijentalni ples, ples zavođenja? Nije, to je narodni ples kao svaki drugi: ljudi ga igraju u raznoraznim situacijama, ima svoju tehniku, svoj karakter, svoju tradiciju. Ali, šta će na kraju od plesa ispasti leži u nameri igrača (i koreografa), njihovoj sposobnosti da tu svoju nameru i učine vidljivom kroz plesnu tehniku, kao i sposobnosti posmatrača da shvati „šta je pisac (tj. plesač) hteo da kaže“.